Ako ne znamo uništiti dobar projekt, kako ćemo spasiti projekt u problemima?

Izgleda da svatko može uništiti dobar projekt. Prema statistikama, između 15 i 25% IT projekata se prekine prije završetka, a još oko 50% ih završava s dvojbenim uspjehom: ozbiljno su prekoračeni budžet i rokovi, a isporučena kvaliteta i funkcionalnost je upitna. No, možete li uništiti projekt sa stilom, kao pravi profesionalac? Evo nekoliko provjerenih tehnika:

Prvo i najvažnije pravilo - ne želite obveze. Ovo pravilo vrijedi posebno za sponzore ili naručitelje projekata. Dovoljno je da ste projekt pokrenuli i održali govor (što nejasniji i dosadniji - to bolji) o tome kako je projekt prioritetan i kako ima vašu punu potporu. Dalje od toga ne idite ni u ludilu: kakvo specificiranje ciljeva, definiranje ovlasti voditelja projekta, rješavanje problema s financiranjem i potrebnim ljudima. a da ne govorimo o tome da Vam je apsolutno ispod časti da se redovito informirate o stanju i stvarnim problemima na projektu. Ako nikako ne možete izbjeći razgovor s voditeljem projekta, pobrinite se da samo Vi govorite; ako on ipak nešto kaže, ništa ne obećajte; a ako ste bili neoprezni i obećali, zaboravite to što prije. Jer - VI ste već dovoljno učinili samim pokretanjem projekta, a održali ste i uvodni govor. Druge obveze Vam ne trebaju.

Maksimalna sloboda i fleksibilnost. I sami dobro znate da Vam bilo kakve čvrsto definirane specifikacije, zahtjevi i opisi znatno sužavaju manevarski prostor. Što manje vremena potrošite na definiranje opsega projekta, imate veću slobodu da napore usmjerite prema trenutnim potrebama i mogućnostima. Ujedno, nećete se morati zamarati birokratskim procedurama upravljanja promjenama, koje su smišljene samo zato da poštenim ljudima stvaraju probleme.

Korisnik je uzrok svih problema. Vi ste stručnjak u svome području i ne treba Vam korisnik govoriti što je njegov problem i što očekuje od projekta. Kad bi korisnik znao što očekuje, ne bi Vas ni angažirao da vodite projekt za njega. A koliko tek problema korisnik može uzrokovati kad usred projekta dođe s novim idejama. zato korisnika držite što dalje od ljudi koji rade.

Samo štreberi planiraju. Ljudi se dijele na one koji pišu o životu i one koji žive život. Samo štreberi i "pičkice" planiraju, a ljudima koji znaju što hoće ne trebaju planovi. Vi ste uvijek spremni na sve, sve znate i sve možete. Uostalom, život je nepredvidiv, a onda jednom kad ste baš namjerno napravili projektni plan da svima pokažete kako je to besmisleno - taj plan stvarno nije imao smisla.

Vi ste rođeni talent. To je opće poznato, jer vrijedi za cijelu našu naciju. Nama ne treba nikakvo obrazovanje, edukacija, ne trebaju nam međunarodno dokazane uspješne metodologije, ne trebamo učiti na tuđim ni na vlastitim greškama. Iz dva razloga: prvo, mi imamo specifične probleme koje nitko drugi nikad nije imao i na koje nitko nema rješenja; i drugo, mi se rađamo s doktoratom.

Ljudi su ključ - opteretite ih, a oni će se sami organizirati. Poznato je da su ljudi temelj svakog uspjeha. Zato se trebate osloniti na ljude. Dajte im što više posla, što više zadataka, i nikad se nemojte pitati je li netko već preopterećen. Ni slučajno nemojte reći ljudima što je važnije, a što manje važno. Neka naprave sve, odmah i sada. Nikakva podjela ovlasti i odgovornosti ne dolazi u obzir - svatko mora biti odgovoran za sve, a tim neka se sam organizira. Tako funkcioniraju najuspješnije organizacije.

Informacija je najvažnija - zadržite ju za sebe. Treba li ovo uopće objašnjavati? Što manje komunikacije, to je manja mogućnost nesporazuma. Ako nitko ništa ne zna, ne morate nikome ništa ni objašnjavati. I ne postoji mogućnost da netko krivo shvati ili da procure loše vijesti. Zato se pobrinite da ljudi ne komuniciraju međusobno, a ako sami morate dati informaciju, budite nerazumljivi i neodređeni.

Zanemarite činjenice, sve je u dojmu. Prikupljanje činjenica o stanju projekta je dosadan i zamoran posao. Što je još gore, mogli biste otkriti nešto što ne želite znati. Možda bi čak morali nešto i poduzeti! Zato pustite činjenice na miru i posvetite se stvaranju dojma. Vaš je cilj da stvari izgledaju u redu. Svi će biti sretni, a Vi ćete - sa stilom - dovesti projekt do propasti. No, to je cijena napretka. Jer kako da vjerujemo nekome da može uspješno voditi projekt ako ne zna na koje se sve načine projekt može uništiti? A kad znate kako se projekt uništava, vrijeme je i da saznate kako se projekti vode uspješno. Zato se prijavite na našu radionicu!

Obama kao program-menadžer

Prošli tjedan prisegu je položio 44. predsjednik SAD-a - Barack Hussein Obama. U cijelom svijetu, kao i u Americi, mnogi očekuju da će sama njegova pojava izbrisati sve loše, zaustaviti sve negativno, nekim čudom preokrenuti svijet i učiniti ga boljim, ljepšim i bogatijim. Nakon pobjede na izborima Obama nastoji ta očekivanja svesti u razumne okvire, naglasiti da su za pozitivne promjene potrebne "krv, znoj i suze" svih članova društva. Kako on kaže, svatko je od nas odgovoran na svojem radnom mjestu, u svojoj okolini.

U nastupnom govoru Obama je najavio niz projekata kao odgovor na ekonomsku, ekološku i socijalnu krizu: "Izgradit ćemo ceste i mostove, električne mreže i digitalne linije koje hrane naše gospodarstvo i povezuju nas međusobno. Vratit ćemo znanost na mjesto koje joj pripada, upotrijebit ćemo čuda tehnologije da bismo unaprijedili zdravstvenu skrb i smanjili njenu cijenu. Zauzdat ćemo sunce, vjetar i tlo da pokreću naša vozila i pogone naše tvornice. Preobrazit ćemo naše škole i sveučilišta da zadovolje zahtjeve novog doba. I sve to možemo učiniti. I sve ćemo to učiniti." Koliko posla za voditelje projekata! S obzirom na globalnu povezanost svijeta, nadamo se da će Obama biti uspješan program-menadžer, da će se taj najavljeni zamah gospodarstva ostvariti ne samo u Americi nego i kod nas, i da će ga i hrvatski voditelji projekata osjetiti na pozitivan način.

Znamo da ambiciozni programi traže i velike žrtve, odricanja, napore. I zato smo skeptični prema velikim riječima. Zna to i Obama, pa poziva skeptike da se sjete "što je ova zemlja već uspjela ostvariti; što slobodni ljudi mogu postići kad se mašta združi u zajednički cilj, a iz nužde izraste hrabrost." Ovo je pravo mjesto da citiramo drugog američkog predsjednika, Johna F. Kennedyja, koji je 1961. pokrenuo program Apollo riječima: "Ova odluka traži... da joj posvetimo značajne znanstvene, tehničke i ljudske potencijale, materijale i prostor, i da ih možda preusmjerimo s drugih važnih aktivnosti na kojima su već sada jedva dostatni. Ona zahtijeva stupanj posvećenosti, organizacije i discipline." Program Apollo je doista angažirao najbolje resurse koje je Amerika mogla prikupiti, kao što mnogi ambiciozni projekti u našim organizacijama traže da ljudi daju od sebe i više nego misle da mogu. Zato su ove Kennedyjeve riječi svevremenske, mogu se primijeniti na početak bilo kojeg značajnijeg projekta bilo gdje.

Na pozitivnoj strani, program Apollo je uz tehnička dostignuća i prodor u svemir iznjedrio i neke tehnike i alate koje voditelji projekata danas uzimaju zdravo-za-gotovo. Na primjer, PERT analizu. Pa tako mi, kao voditelji projekata, možemo svim mogućim očekivanjima od predsjednika Obame dodati još jedno, specifično svoje: ne samo da njegovi programi budu uspješni, nego očekujemo i da se kroz njih pronađu nove metode i tehnike koje će nam olakšati rad na nekim budućim projektima. Barack, iskaži se!

Plinski rat ili stakeholder management

Početak godine cijela jugoistočna i dio srednje Europe preživjeli su smrzavajući se, a gospodarstva 18 zemalja su zaustavljena zajedno s prestankom dovoda plina iz Rusije. Opće je uvjerenje da je uzrok plinske krize geostrateško odmjeravanje snaga i zauzimanje strateških pozicija za moguće buduće sukobe; čuli smo i za spor Rusije i Ukrajine o cijeni plina, transportnim naknadama i za ukrajinsko skretanje plina u tranzitu prema Europi za domaće potrebe. No, zanimljivo je pogledati kako stvari stoje na tehničkoj razini, na razini postojećih plinovoda i projekata novih dobavnih pravaca - projekata čija se vrijednost penje na milijarde eura.

Europska unija trenutno oko 23% svojih potreba za energijom podmiruje koristeći zemni plin. 2005. godine je 58% plina dolazilo iz zemalja Unije i Norveške; 17% iz Sjeverne Afrike, Latinske Amerike, Kaspijskog bazena i Perzijskog zaljeva; a 25% iz Rusije. Do 2030. potrošnja plina u Europi bi mogla porasti za 60%, a proizvodnja iz domaćih izvora će stagnirati. Da se zadovolje rastuće potrebe tržišta, uvoz plina iz Rusije trebao bi se udvostručiti, a iz ostalih dijelova svijeta čak i učetverostručiti. Plin je najlakše transportirati plinovodima, a sve se više koriste i tankeri za transport ukapljenog plina, tzv. LNG-a. Europa je plinovodima povezana sa Sjevernom Afrikom i Rusijom, s time da plinovodi iz Rusije na putu do zemalja Europske unije prolaze bilo kroz Bjelorusiju, bilo kroz Ukrajinu. Plinovod kroz Bjelorusiju vodi prema Poljskoj i Njemačkoj, a kroz Ukrajinu prema srednjoj, južnoj i jugoistočnoj Europi. Europska unija nema plinovodne veze s ostalim područjima na kojima postoje rezerve plina, od kojih su najznačajniji Kaspijski bazen s nalazištima u Azerbajdžanu, Turkmenistanu i Kazahstanu, i nešto manje, Perzijski zaljev.

I tako dolazimo do složenog spleta odnosa moći i utjecaja: Europska unija je ovisna o plinu iz Rusije, Rusija je za transport tog plina ovisna o Bjelorusiji i Ukrajini, a ako uz energetsku ovisnost pogledamo druge gospodarske, političke i vojne odnose, slika se dodatno komplicira. I zato svaka strana nastoji ostvariti neke projekte koji će ojačati njen položaj, a u isto vrijeme blokirati projekte koji jačaju položaj druge strane.

Još od 1997. godine Rusija lobira za projekt plinovoda "Nord Stream" koji bi trebao povezivati područje Sankt Petersburga s Rostockom u Njemačkoj trasom ispod Sjevernog mora. Na taj način niti jedna zemlja ne bi mogla kontrolirati protok plina između izvora u Rusiji i tržišta u zapadnoj Europi. Projekt predviđa postavljanje dvije paralelne podvodne cijevi promjera 1,22m, debljine stjenke 38mm, u duljini od 1220 km. Osim kroz ruske i njemačke teritorijalne vode, plinovod bi trebao prolaziti kroz gospodarski pojas Finske, Švedske i Danske. Uz to, potrebno je izgraditi sekcije plinovoda na kopnu Njemačke i Rusije. Ukupni troškovi izgradnje plinovoda procjenjuju se na 13,4 - 15 milijardi eura. Kad bude gotov, plinovod bi trebao imati kapacitet od 27,5 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Iako su partneri u projektu operatori transportnih sustava plina iz Finske i Njemačke, projekt je na ledu zbog zahtjeva njemačkih regulatornih vlasti da cijevi budu otvorene za transport plina i drugim dobavljačima. Uz to, nisu dobivene suglasnosti za gradnju plinovoda od zemalja kroz čija gospodarska područja bi on trebao prolaziti, stalni su sporovi oko trase, i pomaci u projektu su vrlo mali. Da bi lakše otklonila te prepreke, kompanija Nord Stream je angažirala bivšeg finskog premijera Lipponena, a za predsjednika nadzornog odbora postavila je bivšeg njemačkog premijera Schroedera.

U južnoj Europi Rusija se zalaže za sličan projekt sličnog imena: "South Stream". Projekt je iniciran 2007. godine u suradnji Rusije i Italije, a kasnije su mu se priključile Bugarska i Srbija. Trasa bi trebala prolaziti dnom Crnog mora od ruske istočne obale do Varne u Bugarskoj, sijekući pri tome ukrajinske i rumunjske teritorijalne vode. Na kopnu bi plinovod prolazio kroz Bugarsku i razdvajao se na dva kraka: južni koji bi preko Grčke vodio u Italiju, i sjeverni koji bi preko Srbije, Mađarske i Austrije vodio u Njemačku, s odvojcima za Bosni i Hercegovinu, Hrvatsku, Sloveniju i sjevernu Italiju. Podmorski dio plinovoda u Crnom moru bio bi dugačak 900 kilometara, a kapacitet bi mu bio 30 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Kopneni krakovi imali bi manje kapacitete. Cijeli bi projekt mogao koštati 20 milijardi dolara. Kao i u slučaju Nord Streama, i ovdje je čelna pozicija ponuđena jednom bivšem premijeru zainteresirane zapadne zemlje: Romanu Prodiju. No za razliku od Schroedera i Lipponena, Prodi se zahvalio na dužnosti i odbio ponudu.

I dok Rusija nastoji u transportu plina zaobići Ukrajinu, Europska se unija zalaže za svoj projekt koji bi trebao povezati njeno tržište s izvorima na kaspijskom području potpuno zaobilazeći Rusiju. Radi se o plinovodu Nabucco, kojeg je predsjednik Vijeća Europe nazvao "najznačajnijim europskim energetskim projektom". Plinovod bi trebao povezivati istočne granice Turske, te preko Bugarske, Rumunjske, i Mađarske dovesti plin do Austrije trasom dugom 3.300 km. Na početnu točku plinovoda spajali bi se dobavni pravci iz plinskih polja u Azerbajdžanu preko Gruzije i iz Irana, iako je Iran trenutno zbog političkih razloga isključen iz projekta. Plin bi se ovim plinovodom mogao kasnije transportirati i iz Turkmenistana, Kazahstana, Egipta, Iraka i Rusije. Promjer cijevi bio bi 1,42 m, a kad bude u punom pogonu, mogao bi godišnje prenijeti 31 milijardu kubičnih metara plina. Dio te količine dolazio bi do Austrije, a dio bi se rasporedio zemljama jugoistočne Europe.

Pripreme za projekt započele su 2002. godine, a u njemu sudjeluju operateri iz Njemačke, Austrije, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Turske. Plan je da se prvo gradi dio trase dug 2.000 km od Ankare do Baumgartena u Austriji, što bi trebalo trajati 3 godine. Već bi se tada Nabucco plinovod mogao povezati s postojećim transportnim sustavom u Turskoj, pa bi se opskrba plinom mogla osigurati paralelno s izgradnjom nove trase kroz Tursku. Ukupni trošak izgradnje plinovoda procjenjuje se na 7,9 milijardi eura.

No, i Rusija povlači svoje poteze: ugovorom s Kazahstanom i Turkmenistanom potpisanim 2007. obje su se zemlje obvezale plin izvoziti isključivo preko ruskih plinovoda; radi se na pripremi osnivanja "plinskog OPEC-a" koji bi kontrolirao cijenu plina na tržištu; a kroz Šangajsku organizaciju za suradnju vojno se povezuju Rusija, Kina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Uzbekistan i potencijalno Iran. Projekt ima i svoje unutrašnje probleme. Na primjer, Turska je spriječila da francuska tvrtka bude jedan od dioničara u Nabuccu, a turski premijer je nedavno zaprijetio da će se Turska povući iz projekta ako njeni pretpristupni pregovori s Europskom unijom ostanu blokirani. Pa tko voli - nek izvoli.

U vezi s tim projektima važno je i povezivanje plinovodnih sustava zemalja u srednjoj i jugoistočnoj Europi pod zajedničkim nazivom New European Transmission System (NETS). Cilj je stvoriti stabilno regionalno tržište plina koje bi se moglo povezati na nove dobavne pravce. U okviru toga projekta Hrvatskoj su obećana bespovratna sredstva za spojni plinovod s Mađarskom.

I tako se cijela priča s prestankom isporuke plina iz Rusije ima i aspekt koji je vrlo važan svakom voditelju projekta: stakeholder management. Mi bismo na hrvatskom rekli - upravljanje zainteresiranim stranama. Na stolu je nekoliko prijedloga projekata, svatko ima svojeg favorita, i treba konačno odlučiti koji će se projekti realizirati a koji će ostati na ledu. Putin je u jeku krize napomenuo kako problema ne bi bilo da je izgrađen "Nord Stream", a čelnici EU-a odlučili su po kratkom postupku odobriti sredstva za ubrzavanje projekta Nabucco. Plinska kriza u kojoj se nekoliko milijuna ljudi nasmrzavalo čekajući ishod pregovora dobro je protresla političke razine odlučivanja, a kakve će biti stvarne posljedice, koji plinovod će se stvarno izgraditi i koji projekti alternativnih izvora energije će se realizirati - ostaje da vidimo. U tom smislu ovo je loš primjer upravljanja zainteresiranim stranama: nije etičan, a ishod može biti suprotan interesima onih koji su inicirali problem.

(c) 2006- Alea Rotunda d.o.o., sva prava pridržana

• web by ..ditdot web dizajn
• xhtml
• css